P
ola vijeka je od rušenja Visećeg mosta, što je jedan od možda najtragičnijih događaja u istoriji nove Podgorice. Savremenik i neko ko se dobro sjeća tog događaja je arhitekta Andrija Markuš, koji kaže da je u to vrijeme bio nastavnik u Građevinskom školskom centru i navodi da i samo sjećanje na taj nemili događaj kod svih starosjedilaca budi posebne emocije. Markuš ističe i da su dugo u Morači stajali piloni srušenog mosta nedaleko od današnje Gazele.
– Bilans teške nesreće koja se dogodila 23. septembra 1968. godine oko 6.50 časova u Titogradu, kad se srušio Viseći most preko Morače je pet mrtvih i 23 teže i lakše povrijeđenih. U trenutku rušenja, na mostu se nalazilo preko 50 građana, većinom učenika i pripadnika JNA. Vjerovatno zbog velike preopterećenosti i dotrajalosti, pukla je debela čelična sajla i za svega nekoliko sekundi, uz prasak drveta i gvožđa i jauke, više od 40 prolaznika palo je sa visine od 12 metara u nadošlu Moraču i na kamenitu obalu. Od zadobijenih povreda umrli su Slavka Šćepanović i Tomislav Vidić, petnaestogodišnji učenici prvog razreda Gimnazije „Slobodan Škerović”, Nada Radulović, službenica banke, Radovan Knežević, predsjednik Okružnog privrednog suda i Radoslav Čolić, kapetan JNA– kazao je Markuš.
On navodi da su svi povrijeđeni bili smješteni u bolnicu koja se tada zvala „Dr Vukašin Marković” i pamti da je ta vijest obišla tadašnju veliku državu za jako kratko vrijeme i da su povrijeđene obišli Veljko Mićunović, predsjednik Skupštine Crne Gore, Vidoje Žarković predsjednik Izvršnog vijeća i drugi funkcioneri....
– Taj most je napravljen prvenstveno da opslužuje vojnu zgradu koju smo mi zvali Vojna pošta, mada je istovremeno i služio građanima. On se i zvao Vojni most jer, koliko se ja sjećam, vojska ga je i izgradila. U tom jutarnjem intervalu, most je bio najopterećeniji, jer je to vrijeme kad se išlo na posao odnosno u školu. Međutim, taj most je građen kako se i danas grade pomoćni mostovi između sela ili preko rijeka, na mjestima gdje je potreba a gdje opet nema potrebe da se ulaže mnogo novca. Znači, dvije sajle, sa strane su bila dva visoka stuba-pilona, sajle su sa obje strane bile ankerovane a o sajlama su visila posebna čelična užad, dok je pod bio daščani. Te daske su bile postavljane poprečno, a sa strana su bili rukohvati od drvene lajsne, nikakve tu druge ograde nije bilo tako da je to bilo nepreporučljivo za mlađu djecu. Roditelji su se, sjećam se uvijek plašili da se djeca slučajno ne bi uputila tim mostom. Međutim, mnogo se vjerovalo u čvrstoću tog mosta, pa je omladina kako je bila živahna i nestašna praktikovala da zaljuljaju taj most, posebno mladići kada bi ugledali neke plašljive djevojke ili neku grupicu poznanika. Međutim, tog jutra, 23. septembra ne vjerujem da se to dogodilo već je most dugom i svakodnevnom upotrebom jednostavno popustio– priča Markuš.
Navodi i da je most najvjerovatnije popustio jer nije održavan.
– Taj most je morao da se održava, da se podmazuju svi ti oslonci, ankeri da se provjeravaju a to niko nije radio, čim je popustio u trenutku kad je bilo najveće opterećenje. Jedna strana je popustila i svi koji su se našli na njemu su pali, neko u vodu neko na plaži sa oblutcima. Tad je moja komšinica Nada poginula na licu mjesta, dok joj je suprug ostao teški invalid. Bila je to velika tragedija i dugo su ti betonski piloni stajali tako, niko ih nije uklanjao dok nije urađen Ruski most, koji smo dobili kao poklon. Stajalo je to tako kao avet, strašilo i podsjećanje na taj kobni događaj. Omladini to ništa nije značilo ali nama starosjediocima jeste. U tom periodu ja sam bio nastavnik u Građevinskom školskom centru i dobro se sjećam tog dana i uopšte izgleda mosta i kao građevinar i tada sa iskustvom znao sam da most kao takav, bez redovnog održavanja ne može dugo izdržati – prisjetio se Markuš.
S.R.


Nepravedno zaboravljen događaj

Admini stranice na instagramu Podgoričke legende, objavili su fotografiju sa kratkim podsjećanjem na rušenje Visećeg mosta prije 50 godina. Za razliku od njih, Glavni grad se nije sjetio da obilježi datum koji je vezan za Podgoricu.
Koliko su takvi događaji važni, pokazuje i nedavno rušenje mosta u Đenovi, kad je ta vijest obišla svijet, a mi sve zaboravimo čim prođe, za neko kratko vrijeme.